Na sastanku se o dizajnu priča kao o ukusu. Tamnije, svjetlije, više zraka, veći naslov. To je UI, i ima svoje mjesto. UX je tiši: gdje čovjek klikne kad ne zna što mu treba, što vidi kad forma pukne, koliko skrolova treba do broja telefona.

Ljudi rijetko kažu „izgubio sam se u izborniku“. Kažu „vaša stranica je zbunjujuća“ ili, češće, odu na konkurenciju i ništa ne kažu. Zato se UX ne mjeri sviđa li se na velikom monitoru u uredu. Mjeri se u tramvaju, jednom rukom, s lošim signalom.

Prva tri pitanja prije palete

Tko dolazi? U kakvom je stanju — uspoređuje, žuri, plaši se cijene, traži dokument? Što je jedan uspjeh posjeta — upit, poziv, kupnja, prijava, članak? Ako to nije jasno, dizajn će biti ukras oko praznine. Lijep ukras, i dalje praznina.

Dobro UX dizajniranje web stranice zato počinje sadržajem i tokom, ne Moodboardom. Moodboard pomaže kad znate što ekran mora obaviti. Inače birate tapete za kuću bez tlocrta.

Sitnice koje odlučuju više od hero ilustracije

Izbornik s riječima koje koristi posjetitelj, ne interna šifra odjela.
Gumb koji izgleda kao gumb i radi isto na mobitelu.
Forma s greškom pored polja, ne samo crvenim okvirom.
Stranica bez rezultata koja nudi sljedeći korak, ne prazan bijeli ekran.
Kontakt koji se vidi bez lova po footeru.

To nisu „fase 2“. To su razlozi zašto netko ostane. Vizualni identitet dolazi preko toga, ne umjesto toga. Brend koji izgleda skupo, a checkout se ruši, nije skup. Skup je u krivom smjeru.

Kako znati da UX radi

Ne trebate odmah laboratorij. Trebate pet ljudi izvan tima da obave zadatak: naći cijenu, poslati upit, filtrirati proizvod. Ako trebate objašnjavati dok rade, sučelje još priča vašim jezikom. Kad obave zadatak i samo slegnu ramenima, to je često dobar znak. UX koji se ne primjećuje nije dosadan. UX koji se ne primjećuje je obavljen posao.